Dobro došle, ribice!

Bila je jesen, prvi dan u petom razredu. Ušli smo u učionicu Geografije i sjeli u klupe. Sa zidova su  me gledali kontinenti, sa stropa planeti, s poda smeđi, fino uglancani parketi. Učiteljica nam je rekla da se okrenemo prema šarenom panou. Novu razrednicu se sluša. Odmah me privuklo plavetnilo. Onda smo trebali ustati i prošetati do njega, do mora.

More je bilo ispunjeno zlatnim ribicama na kojima su pisala naša imena. Neka su mi bila poznata, a neka ne. Sve su ribice bile lijepe, i muške, i ženske. Kad sam pronašla ribu sa svojim imenom, dodirnula sam ju rukom, i neeestaaajeeem…

Bože, kako sam prekrasna, pa ja sam zlatna ribica. More je divno, duboko, a ja plivam bolje nego sam očekivala, imam i peraje, i škrge. Prvi tjesnac već sam svladala, bila je to morska brazda zvana Glavni ulaz. Tamo je sve ribice dočekala  riba šef, s osmijehom i riječima kako su sve ribice porasle. Nije nas vidjela dva mjeseca. Znala sam da nije opasna iako nas je ozbiljno uputila prema morskoj travi gdje su svaku skupinu novih ribica, kod drugog potopljenog grebena, čekale ribe razrednice. Pa da, ja sam zlatna ribica, ribica petašica! Takva sam i došla, u morskoj haljinici prekrivenoj peticama koje mi je upisivala stara riba razrednica, i to četiri godine. Baš me voljela, i ja nju. Šmrc!

Tako sam slobodno zaplivala, uživala sam. More nikad nije bilo toplije. Velike ribe lijepo su se odjenule, kao za Dan škole, i samo su se smješkale nepoznatim ribicama. Među toliko ribica, ja sam se najviše isticala. Zrake sunca pržile su me kad sam plivala prema nebu, bila sam najhrabrija od svih ribica. Javila sam se morskoj zvijezdi koja me podsjetila na najljepšu ocjenu u dnevniku. Zaobilazila sam morske krastavce, oni bi bili grozna užina. Zagrlila sam hobotnicu Petru, na prvi pogled, mogla bi biti dobra pa ću još više voljeti prirodu. Susrela sam u prolazu i morske pse, djeluju moćno, mogli bi me pojesti, kao na primjer test iz matematike, on zna biti opasan. Izbjegla sam sve opasnosti, čak se ni na ježa nisam ubola iako je vrebao iza svakog kamena kao jedinica kad nisi spreman za odgovaranje. Zlatna ribica uvijek je spremna. „Ona je dobitak na lutriji“, govore mi roditelji iza leđa kad se popodne vratim u naše jato, a u torbi nosim same zvjezdice.

Volim nova morska prostranstva, ali rado se sjetim i svog starog prijatelja iz vrtića, mislila sam tada da je Spužva Bob jedinstvena spužva, a sad vidim da me iza svakog morskog zavoja čeka nova, kao novi izazov.

Pred razrednim panoom metež i gužva, neki još traže svoje ime. U ruci mi spužva, ne morska, školska spužva. Ne mogu vjerovati da nisu primijetili da me nije bilo. Razrednica me moli: „Hajde, Tesa, što si se zamislila, obriši sad ploču!“

Brišem pa pišem što mi diktira: „Dobro došle, ribice, u 5.b!“

Tesa Hrnčić, 5.a

Slikarica

                   Sjedim na nepoznatom mjestu. Pokraj mene mama i učiteljica. Ispred mene osvijetljena pozornica. Učenici čitaju svoje pjesme. Čarobne su. Pjesnici su me uvijek zapanjivali. Oni su umjetnici riječi. Slušam uradak svoje prijateljice koja je pisala o Dravi. I ja sam rođena kraj Drave. Volim šetati kraj nje, mirisati ju, osluškivati. Rijeka posebno miriše, kao i riječna riba. A u daljini, kad pogledam u daljinu, spaja se s nebom. Tada se mojim pogledom proliju najljepše boje, paleta iz sna. Trenutno u daljini, jer sjedimo u zadnjem redu, vidim i čujem samo Paulu. Upravo je pročitala stih „šššššš, tak Drava šumi“. U jednom trenutku, majka me uhvatila za ruku, oči su joj posebno zasjajile, pročitali su moje ime, a ja ništa nisam pisala. Ustajem iz svog sjedala i iz zadnjeg reda spuštam se crvenim stepenicama prema pozornici na kojoj me osmijehom dočekuje, ni manje ni više, veliki kajkavac i glumac, Adam Končić. Svi mi plješću. Na osvijetljenoj pozornici blistaju i moje oči…

Oduvijek  sam slikala ili nešto šarala. Baka kaže da je sve u genima. Moglo bi se reći da sam ljubav prema crtanju i slikanju naslijedila od mame i njene sestre. Neprestano trčkaranje s olovkom, bojicom ili kistom u ruci, šaruckanje i povlačenje crta, privlačilo je pozornost sviju oko mene. No, pravu pažnju zadobilo je jedno obično drvo i ružičasti cvjetić kraj njega. To je bila moja prva slika. Motivi tako obični, a čak i susjeda koja nikad ne obraća pozornost na moje uratke, zaključila je: „Kak Julika liepe riše!“  U toj slici nisam vidjela ništa posebno, mislila sam da bi svako dijete moglo naslikati drvo i cvijet, ali moja mama je prepoznala dar.

Kao manja, nisam baš voljela čitati, ali čitala sam jer sam se radovala zadnjem zadatku uz svaku lektiru, a zadatak je bio nacrtati ili naslikati onaj prostor ili događaj koji mi se najviše svidio. Posebno sam voljela portretirati glavne junakinje i junake iz priča i romana koje sam čitala. To i sada obožavam, uvijek im dodam nešto iz svoje mašte, tako postaju i moji junaci. Ubrzo su moj talent počele prepoznavati i moje učiteljice, a moje slike ukrašavati školske panoe i putovati svijetom. U velikim gradovima, rađaju se veliki slikari, a u malim selima mali. Kako se gomilao broj mojih slika, tako je i moja majka počela njima ukrašavati zidove našeg doma. Tko god nam svrati u posjet, još s praga upita: „Kaj pa je tuo za izložbu?“ A baka ponosno odgovara:“To vam se naša pucka diela!“ I tako punim svoju malu kuću velikim slikama. Čine ju našom. Moja stabla, livade i potoci postaju sve drugačiji, ljepši, a savjete dobivam i na satovima Likovne kulture.

Kako rastem ja, tako rastu i moje slike, ali i dalje najviše uživam kad dobijem priliku oslikati napisan tekst, jednu umjetnost pretvoriti u drugu, to je posebna moć. Ne volim baš oblikovanje, škare, ljepilo, glinamol. Obožavam kist, kist i pejzažne motive. I kad je Paula napisala pjesmu o Dravi za zbirku „Na krilima senji“, ja sam na poticaj učiteljice ušla u svaku pjesničku sliku i stvorila nešto potpuno novo, nešto svoje. Koristeći temperu, obojila sam papir u trenu i nastalo je predivno platno. Sad već krasi zidove moje škole. Učenici zastaju i promatraju. Sve je u njemu stvarno, i rijeka, i planina Ivanščica, i sunce, i nebo, i ja, i moja haljina boje roza jorgovana. I nestvarno, kao moja krila, samoća, i moj san.

Slikam i kada sam tužna, i kad sam radosna, slikam i kada sam ljuta. Slikam kada imam vremena. Ponekad sanjam da slikam. Slikanje mi je sve.  Još nemam štafelaj. Svi moji čarobni svjetovi nastaju na starom stolu prekrivenom stolnjakom.

Voditelj izgovara: „Nagradu za najljepšu sliku i ilustraciju naslovnice zbirke pjesama kajkavskog govornog područja na natječaju „Mali kaj, Dragutin Domjanić“, u Zelini , dobiva slikarica…“  Ponosno stojim, gledam u kameru, stojim pored Adama Končića.  „Zgodan je, kaj ne?“ došapnula mi je učiteljica koja mi se u jednom trenu pridružila na pozornici. Osjećam da je ponosna, uvijek govori da se snovi ostvaruju kada u njih dovoljno vjerujemo. Već vidim kako mama i tata pospremaju kune za moj štafelaj. Moja slika sada je i u domovima učenika koji su, kao i ja, umjetničke duše, ona je na naslovnici zbirke. Čovječe, pospremit će ju u svojim domovima, baš kao što ja dio sebe pospremam u svaku svoju sliku.

Julija Vinceković, 7. c

 

Zima kuca na moj prozor

Dolazi Zima! Svojim hladnim rukama ogrće drveća, polja i kuće. Kuca po prozorima, donosi sreću, radost i snježinu. Sa Zimom stižu i njeni pratitelji, Sveti Nikola i Božić. Ta stara dama uvijek se sjeti nas djece i razveseli nas poklonima i igrom.

Kao prava prijateljica, pravi mi društvo na mojim putovima. Uz rubove cesta ostavlja za sobom ogromne snježne nanose u kojima utiskuje anđeoske tragove. Kada Zima pokuca na moj prozor, hitro izjurim van da probudim ostalu djecu i upoznam ih sa svojom prijateljicom. Toliko je vesela i razigrana da se možeš očarati njome! Zima ne voli kada je sve mirno, ona se voli igrati, smijati i družiti se. U podne se već naveliko igra s djecom i drvećem. Djecu štipa za lica, a drveće boji u prekrasnu bijelu boju. Zima ljulja drveće pognuto pod teškim bijelim šeširima, a povremeno s njihovih vrhova pada snježna čarolija. Ptičice, koje sjede na granama, pjevaju prekrasnu snježnu pjesmu. Kada se počne vrtjeti, s njezine prekrasne haljine počinju padati raspjevane pahuljice. Najljepše je kada padaju raspjevane pahuljice jer tada i Zima ima svoj snježni zbor. On čini čuda u dječjim srcima. Zima toliko uživa u toj pjesmi da svaki put mora zaplesati. Njezini zvonki glasovi odzvanjaju cijelim selom. Kuca na prozore kuća i donosi dašak veselja i topline. Ljudi joj prilaze, vunenim ogrtačima sramežljivo prikrivaju lica. A kad padne noć, Zima svojim snježnim glasom polako uspavljuje selo i sama tone u san.

Ona noću čvrsto spava, a ja se ujutro tiho na prstima iskradem iz sobe da ju ne probudim. Ali rano sunce je uporno. Budi se iz svog dubokog sna. Zima osjeća da je vrijeme rastanka. Ta ponosna stara dama okuplja svu djecu da ih pozdravi, pakira svoju snježnu haljinu i odnosi sa sobom zimske radosti. Prepušta svoje mjesto cvijeću i proljeću

Leona Mavrić, 5. a