Putopisno o Španjolskoj

 Amigos para siempre, prijatelji zauvijek

Vjerujem da sam jedna od rijetkih koja je koronu okrenula u svoju korist. Preboljela sam napad virusa pa mi se dogodilo nešto nevjerojatno i neočekivano, moja prva Erasmus mobilnost. Naime, na putovanje u Španjolsku mogli su otputovati samo učenici koji su se cijepili ili poput mene, pobijedili tu neman, a školu i inače predstavljaju na raznim natjecanjima i dobro se služe engleskim jezikom. Projekt u kojem sudjeluje moja škola ima prekrasno ime, Vidim te, čujem te, osjećam te…

Početak putovanja

Putovanje je zapravo započelo na školskom parkiralištu naše škole. Uzbuđeno smo čekali polazak. Ispratili su nas roditelji, odlično su se držali jer nije mala stvar pustiti dijete tako daleko u ova čudna vremena. Od jutra smo se smijali, bili smo sretni jer putujemo. Vozio nas je školski domar Igor, nismo ni trepnuli. Neki su spavali, neki slušali muziku, a neki uživali u pogledu na predivne mađarske ravnice. Brzo smo stigli do zračne luke u Budimpešti. Znali smo da smo stigli čim smo ugledali parkiralište čeličnih ptica. Izgledale su veliko, obojene bijelom i roza bojom, slično kao i nebo u suton.

Marta među oblacima

     Sjedam u avion. Ovo je moj prvi let. Ubrzavanje, odvajanje od zemlje, osjećam kako uvlači kotačiće, ostajem bez sline, i daha. Avion i ja dižemo se u visinu.  Mi letimo. Divim se pogledu koji mi oduzima dah. S lijeve strane ravnateljica već spava. Stjuardesa pokazuje kako se spasiti u slučaju nesreće. Vrlo zanimljivo, no nisam ju mogla, a ni željela pratiti. Dok su moji prijatelji guštali u letnom meniju, ja sam guštala u oblacima. Dočekala sam i noćni let. Iz aviona mi je Zemlja izgledala kao svemir, naseljena mjesta podsjećaju na nakupine zvijezda, prekrasno. Let je prošao bez turbulencija, a na njih su me pripremili da se ne uplašim.  Spuštanje je bilo nalik polijetanju, a udarac o tlo snažan kao kad se bik zalijeće u crveno platno matadora, čak je i ravnateljicu probudio. „Welcome to Madrid“ čulo se ubrzo sa svih strana. Baš mi se svidio glas pilota koji nas je prizemljio u Kraljevinu Španjolsku. Crveno-žutu zastavu sa zvjezdicom uočila sam čim sam izašla iz zrakoplova. Check in,check out , otvorite, zatvorite, svucite se pa obucite. Hvala Bogu, nakon svih kontrola, postali smo Hrvati sa španjolskom adresom. Oko nas ljudi različite boje kože, vjere, različito govore, gužva je, domaćini nas čekaju negdje, ali još ne znamo gdje. Tražimo se, to su čari putovanja.

Belmonte , naš novi dom

Konačno smo se svi pronašli i u mali gradić u središnjem dijelu Španjolske vozimo se novim prijevoznim sredstvom. U autobusu postajem svjesna važnosti poznavanja engleskog jezika. Učitelje i učenike iz Turske ne razumijem ništa, kao ni Estonce, Španjolce ću upoznati tek ujutro, oni su domaćini, nadala sam se da ću razumjeti Makedonce, ali škola iz koje dolaze školuje albansku nacionalnu manjinu pa ni njih ne razumijem, a Poljaci već spavaju.

Svladao me umor. Nakon dva sata budim se u predivnom gradiću, u Belmontu. Ulice i kuće su kamene. U blizini hotela je velika, kamena crkva. Prolazim pored nje i zapažam Mariju, Isusovu majku naslikanu na platnu i obješenu na prozor crkve. Ulazimo u hotel. Velika božićna jelka pobrinula se za ugođaj. Na putu do sobe pozdravlja me freska svetog Bartolomeja, zaštitnika ovog gradića. Hotel izgleda kao iz bajke, zeleno i drveno, ukrašen je maketama vjetrenjača, korida…Svatko je dobio ključ sobe. Sobu dijelim s osmašicom  Leonom, dobro se slažemo. Ne pamtim kad sam zatvorila oči, no ubrzo sam bila budna. Probudile su me zrake sunca. Proviruju kroz bijelu tkaninu, na njoj je španjolski vez. Ovdje je zima kao proljeće.

Kroz grad do škole

Na putu do škole upoznali smo gradić pun povijesnih znamenitosti, ali prazan, gotovo da i nema prolaznika ni stanovnika, posjetili smo tradicijsku kuću, isprobali kacige i mačeve, sprave za mučenje, vidjeli posuđe i oruđe, stolac za rađanje, bačvu za kupanje… Primila nas je gradonačelnica i otkrila da je u gradiću više ljudi vikendom jer se ovamo dolaze odmoriti od života u gradovima. Uglavnom se stanovništvo bavi vinogradarstvom i rade u dvije velike vinarije. Jednu će posjetiti naši učitelji dok ćemo se mi u školi baviti nenasilnim rješavanjem sukoba. I jedno i drugo savršeno se uklapa u temu mobilnosti Drame nikada previše.

U školi smo se prvo okupili na školskom igralištu. Učenici vani provode veliki odmor.  Španjolci su baš simpatični, a jezik im je nalik onome iz sapunica koje gleda moja baka. Nakon što su nam dragi španjolski učitelji predstavili svoju školu i način rada, velikodušno su nas počastili tradicionalnim jelima i slasticama. Punto marinero tradicionalno je jelo sa škampima, rižom i morskim plodovima. U jednoj je posudi bilo dovoljno za sve. Oduševile su me i njihove slastice, bojom i okusom. Nakon jela upoznala sam svoj internacionalni tim, morali smo se sporazumijevati na engleskom jeziku. Učenik domaćin bio je vođa tima koji mora pronaći sve važne punktove u gradiću. Bilo je predobro, najbolji i najbrži način za fotografiranje uz gradske znamenitosti, početak prijateljstva i stvaranja uspomena. Tijekom narednih dana glumili smo, dramatizacijom rješavali sukobe, raspravljali, vježbali, igrali nove igre,  povezivali se…

Dvorac iz snova

Na mene je najsnažniji dojam u Belmontu ostavio San Juan del Castillo, srednjovijekovni, ogromni dvorac. Vidljiv je iz svih dijelova gradića jer se nalazi na brdašcu. Toliko je divan da nije ni čudo da su u njemu i Amerikanci i Rusi snimali filmove.  Oduševili su me plakati koje sam vidjela kad smo se treći dan boravka u Belmontu konačno popeli do njega. Nikad nisam vidjela nešto tako veliko. S vrha pogled seže na crvenu zemlju i vinograde. Pedro, koji se zapravo zove Pablo, ovih me dana nasmijavao do suza, moj je novi prijatelj i mogla bih s njim u ovom dvorcu snimiti neku komediju. Slobodno vrijeme provodili smo svi zajedno, družili se, plesali i pjevali, na svim jezicima. Vjerujem da ćemo zauvijek ostati prijatelji.

Cuencu i Toledo posjetit ću ponovno

Kao dio ove moje Erasmus avanture, svakako me oduševio i posjet provincijskom i regionalnom središtu ovog dijela Španjolske, to su gradovi Cuenca i Toledo. U prvom nas je provincijska vlast s radošću primila u prostore okupljanja visokih dužnosnika. Sobe su bile ogromne s puno slika i detalja. Najljepša soba definitivno je bila soba u kojoj su se čuvali razni instrumenti. Posjetili smo i jednu od najstarijih gotičkih katedrala u Španjolskoj. Ostala sam bez riječi. Grad kao da je izgrađen u stijeni, kuće u njemu su uske i visoke, prvi neboderi, negdje je pročitala ravnateljica. Prolazimo kraj kuće za vješanje, dolazimo do visećeg mosta. Ispod nas provalija i rijeka, ali vrijedi prijeći jer nas na drugoj strani, u stijeni čekaju velike oči.  Posjetili smo najveći Paleontološki muzej u Europi. U društvu dinosaura dočekala sam još jednu noć u Španjolskoj. Ujutro smo već bili na putu za Toledo, poznat je kao nekad glavni grad Španjolske, i po automobilima. Pamtit ću ga po velebnoj katedrali u kojoj se jedan anđeo smije. Legenda kaže, ako se tamo nađeš kad bude sudnji dan, bit ćeš spašen. Ugodno i toplo primljeni smo u Regionalno ministarstvo kulture i obrazovanja. Hrvatski tim osvojio je drugo mjesto na kvizu u ustanovi kojoj na ulazu piše „Obrazovanje je temelj jednakosti“. Bila sam ponosna.

Glavni gradski trg prepun je slastica. Sjeli smo na topli čaj u jedan mali kafić. Čak smo se i izgubili na podzemnim pokretnim stepenicama, ali nas je spasila teta navigacija. Posjetili smo gradski  muzej, vidjeli originale velikog slikara El Greca i mnogih drugih, različite predmete, nakit i odjeću koji govore o bogatoj povijesti ove zemlje i naroda. Po povratku u Belmonte zaspala sam u autobusu uz taktove pjesme „Amigos para siempre“.

Šećer za kraj

Kući polijećemo iz Madrida.  Nije bilo vremena za turističko razgledavanje grada, ali je bilo dovoljno da stanemo na stadionu Bernabeu i napravimo selfie s našim Lukom Modrićem. Lijepo je u stranom svijetu susresti nekog svog, pa makar samo na gigantskom plakatu. David i Erik bili su oduševljeni. Rastanak s novim prijateljima bio je jednako snažan kao i susret s Lukom. Marta je ponovno poletjela pa sletjela. Na kraju puta rastopila se u zagrljaju mame i tate.

Marta Klaneček  7. c

 

O mojem razredu, Željku i  filmu Oni su uspjeli – Živim obećanje pokojnoj majci

 Željko je uspio                                                                       

         „ U svakom se čovjeku nalazi ogroman potencijal. Vjeruj u svoju snagu i mladost.

                      Nauči beskonačno ponavljati: Sve ovisi samo o meni.“ Andre Gide

O razredu

Školujem se u školi koju polaze i učenici druge nacionalnosti. U razredima se često družimo, kratimo vrijeme  šalama, smijemo se i zabavljamo. Izvan škole se to ne događa. Oni su oni. Mi smo mi. Često se pitam zašto je to tako. Možda jer nastavu često započinjemo uz viku i galamu na koju nikako da se naviknemo, i to na nama nerazumljivom jeziku. Ima jedan I.O. koji svaki dan u školi započinje ljutnjom. Pogledate li ga krivo, sve ste mu dužni i krvi. „Nitko me ne poštuje u ovom razredu, zato što što sam Rom! Drugačiji sam, ja sam Cigan! govori sam za sebe. „Sve ću vas tužiti! ˝ Mene to podsjeća na onu mudru „napad je najbolja obrana“. Često je preglasan i prost, maltretira i mnoge učitelje. Oni su strpljivi. Takvo ponašanje najviše rastužuje razrednicu, ali ona nije spremna od njega odustati, kao ni od  D.P. koji nije govorio kad je došao u peti razred, kao ni od L.B. koja je peti ponavljala, a onda ga s nama završila s vrlo dobrim uspjehom, kao ni od F.O. kojem je M.I. vezao patike do šestog razreda, M.I. koji s nastavom često završi u četvrtak jer od petka prikuplja željezo. Razrednica ne odustaje ni od koga od nas. Jednom je pitala I.O.:“ Koliko tužan i povrijeđen moraš biti, da nas tako povrjeđuješ?“

O filmu

Uvijek imam osjećaj da su satovi razrednog odjela priprema  za život, moram napomenuti da je I.O. još urlao kad je razrednica započinjala svoj uvod. Započela je  sat rečenicom: “Dosta smo vremena izgubili u nadi da ćeš se popraviti. Molim te, budi tako dobar i dozvoli nam da kao razred u kojem je trećina učenika romske nacionalnosti, pogledamo film, o našem bivšem učeniku, o našem Željku!“ Na ploču je napisala citat kojim sam započela ovaj članak i rekla neka razmislimo o značenju tih rečenica. I.O. je konačno zašutio kad je u prvom kadru dokumentarnog filma pod nazivom „Živim obećanje pokojnoj majci“ ugledao svoje naselje, Romsko naselje Strmec, svoju kuću i začuo romsku glazbu koja prati temu ovog filma. Film govori o životu dvadesetogodišnjeg mladića koji je mogao biti baš poput I. O., a odabrao je potpuno drugačiji put. Obećao je to svojoj majci na posmrtnoj postelji. Ovaj film uči da se obećanja održavaju, da se snovi ostvaruju. Željko Oršoš prošlogodišnji je dobitnik Nagrade Luka Ritz, nagrade koja se dodjeljuje onima koji  se bore za istinske ljudske vrijednosti, za mir, toleranciju, nenasilje, i za sve ono što doprinosi dobroj  budućnosti našeg društva.

Dokumentarni film započinje i završava crno-bijelim fotografijama djece, naselja i obitelji. Odmah sam uočila uokvirenu strukturu filma i njegovu socijalnu problematiku. Kadrovi u kojima se pojavljuje Željko traju dugo. Sniman je u gradu, na školskom dvorištu, u domu, u bolnici.

O Željku

I Željko je, kao i prijatelji iz mog razreda, živio u naselju , nije imao svoju kuću. Živio je sa samohranom majkom Katicom, mlađom sestrom Nikolinom  i bratom Antonijom. Otac je bio alkoholičar i nije mu bilo stalo do školovanja djece, dok je majci to bio glavni cilj. Kada je dolazio kući pijan, često ih je tukao. Kroz razgovor s novinarom, Željko nas vrlo emotivno  uvodi u svoju životnu priču. Govori da je od njega sve moguće traume svojom ljubavlju otjerala majka Katica. Pitam se bi li mu bilo lakše da je tada dolazio u školu na nekoga vikati ili ga udariti, a ne učiti? Birao je biti drugačiji. U trećem razredu osnovne škole upoznao je učiteljicu vjeronauka Kristinu Čačić. Posjećivala ga je i upoznala majku, glavu obitelji i njegovu veliku obitelj. Svi su ju jako dobro prihvatili. Ubrzo, postala je ne samo Željkova ,već i Antonijova krsna kuma i to ih je povezalo zauvijek. Majka Katica jako se razboljela, a zadnje mjesece o njoj se brinuo isključivo Željko, tada učenik osmog razreda naše škole. Pružao joj je svu medicinsku pomoć, hranio ju i presvlačio. Umrla je na njegovim rukama, u tuđoj kući, a on prema romskom običaju postao glava obitelji bez doma. U tom dijelu filma imala sam osjećaj da smo i Hrvati i Romi, mi, svi mi u našem razredu prestali disati.

O školi i osjećajima

Upisati srednju školu pomogla mu je kumica, spomenuta vjeroučiteljica. Toliko joj je zahvalan da ju kroz film naziva drugom majkom. Govori da je sve probleme nadjačao zahvaljujući školi u koju je išao, svim učiteljima, a posebno zahvaljujući svojoj razrednici, učiteljici njemačkog jezika koja mu je otvorila vrata u svijet. Glumio je na njemačkom jeziku i putovao. Predstavljao školu kao jedan od najboljih, završio ju s odličnim uspjehom. Upisao je Srednju medicinsku školu u Maruševcu . Smješten je u đački dom.  Profesor Petar Crnogorac u filmu otkriva da je bio jako iznenađen njegovom pričom. Nešto što ga je najviše fasciniralo kod Željka bila je njegova upornost i želja za radom. Često je volontirao i svima je pomagao. U vrijeme vikenda, kada su se svi drugi odmarali, on bi otišao kući , u naselje, da vidi obitelj. Željko u dokumentarcu napominje. „Živio sam u blatu, a sad sam došao u malo kraljevstvo gdje me svi prihvaćaju otvorenih ruku i gdje mi je sve  dostupno.“ U osnovnoj školi, navodi, nije se uvijek tako osjećao, činilo mu se da ga , ma koliko se trudio pokazati da je drugačiji od mnogih svojih sumještana, mnogi učenici nisu željeli prihvatiti, zato ga je iznenadila odraslost i zrelost učenika iz doma. Zamislila sam se nad tim  riječima iz filma. Željko trenutno živi obećanje svojoj majci, završava srednju školu, na praksi je u Varaždinskoj općoj bolnici, dobar je i pošten, mlad čovjek. „Majka je tako željela, ali moram priznati, mnogi u naselju ne razumiju moj put.“ Te Željkove riječi sigurno neće ostaviti ravnodušnim ni jednog budućeg gledatelja ovog, prije svega odgojno-obrazovnog filma. Njegov je učinak neupitan, prava hipnoza i za učenike Rome koji u školu ne dolaze učiti, već ometati nastavu, i za one kojima treba ohrabrenje i poticaj da budu poput Željka, i za učenike Hrvate s duboko usađenim predrasudama, za roditelje jednih i drugih, i za sve učenike koji misle odustati jer im je teško. Željko sebe, nakon mature koja ga očekuje, vidi kao djelatnika zdravstvene ustanove , čovjeka koji je tu za obitelj i čovjeka koji ima normalan život.

Ovaj film  natjerao me  na razmišljanje. Neću više olako reći da mi je teško. Razbio je i neke moje predrasude, a možda će i vaše, ako ih imate, i zato ga svakako vrijedi pogledati. Razrednica  je uspjela, baš kao i Željko. U razredu je nakon filma zavladao mir, mir važan za sve nas, pa makar bio i privremen. I.O. je prvi put gledao nešto bez ometanja i upadica. Promjena je znači moguća, samo ako je svatko od nas želi.

Julija Vinceković, 7. c